Pages

Sunday, July 7, 2013

Obična pesma




Naša je ljubav bila kratkog veka,
trenutak jedan - tek godinu dana,
i rastavi nas naglo sudba preka,
bez uzdisaja, bez suza, bez rana.

U svađi nam je prošlo pola dana,
u pomirenju, pola noći.
I bežao sam iz našeg stana
tražeći mira u poljskoj samoći.


No to je bilo samo kratko vreme,
pa postadosmo tuđi jedno drugom
i gledasmo se u ćutanju dugom
tupo, ko sito dete šećerleme.

I tako sve je prošlo; i ja sada
ne mogu kleti nebo ni sudbinu,
il‚ s pesnicama stisnutim, pun jada,
prokleti žene ili podlost njinu.

Pa ipak, da si samo katkad znala
veliki kobni oganj duše ove,
i silnu ljubav što ništi ko hala
sve druge misli, i nade, i snove;

pa ipak, da si katkad htela
u zanosu, i sličnu mekoj svili,
da kažeš nežnu reč iz srca vrela - 
mi bismo možda dugo srećni bili!

A sad polako teče ovo vreme, 
postasmo tako tuđi jedno drugom,
i gedamo se u ćutanju dugom
tupo, ko sito dete šećerleme.

            Milan Rakić


0 comments:

Post a Comment